Često mi je govorila da ne pravim iste greške

Imao sam osjećaj da je mogla predviditi budućnost , kao da je otišla do nje i kradom je gledala iza paravana sadašnjosti. Često mi je govorila da ne pravim iste greške, jer bi posljedice mogle biti loše. A ja nisam slušao nju, nisam slušao a jesam je volio. Koja korist? Muški kreten bez mrve morala , iskoristio svaku koja mu se našla na putu. Toliko sam bio siguran da je imam i da ne mogu ostati bez nje , opraštala mi je kao majka , svaku laž, prevaru .

Sada kada sam ostao sam , svatio sam neke stavari , zasitio se prolazni žena kao Lašva smeća. Zastio onoga zbog čega sam ostao željan ljubavi i pažnje. Nije više mogla opraštati , razumijem je. Koliko god da me je voljela , poželjela je da i ona bude voljena. Volio je jesam , pokazao nisam , naprotiv skrivao sam to , skivao sam sreću njene blizine ,da ne bi druge primjetile. Daleko je ona sad, nadam se da je sretna. Nadam se, voljela je zvijezde , često je gledala u njih , a sama je bila zvijezde koja po noći osvjetljava put , zajedno sa mjesecom. Ona je uvijek bila tu kada loše krene , davala utjeha , druže ,bila je muško u našoj vezi.

Znaš kako se borila za mene , za nas, za ljubav. Nisam je zaslužio , nisam , nisam , nisam. Kada zajedno odemo na neki planinski vrh i gledamo ono što se nalazi isred nas. Ja bih vidio prelijepu zelenu livadu , jezero , poneko drvo, ma klasična priroda. A sa njom bih vidio dubinu jezera , život u jezeru . Vidio bih drvo , isto ono što sam i ja vidio , gledajući sa njom uvijek sam vidio i gnijezdo. Znaš , vidio bih krajeve na kojima ptice lete , ptice iz tog gnijezda. Jednom me je pitala: “Vjeruješ li da je svemir beskonačan” rekao sam da ne vjerujem. “Pogodio si , nije beskonačan , ima granice”. Nasmijao sam se , pametnica moja , ona je uvijek gledala daleko , gledala naprijed . Gledala,padala, plakala , ali bila muško u ženskom tijelu. Nije se predavala , nikada , nikada.

Mnogo je učila , previše , uvijek je čitala neka velika djela. Voljela je Rumija , mnogo ga je citirala , voljela je čaj od jagode sa medom , voljela je mene. Kada me je upitala: “Da li ti misliš da je neki insan, nekad davno, bio u svemir” Rekao sam da jest , učio sam iz geografije , ali moj odgovor nije bio isti kao njen. “Nemoguće je da je bio , možda je otišao daleko ali nije bio u svemiru. Samo nam prosipa priču , to je isto kada ne znaš plivati i uđeš u plićak pa posmatraš more ispred sebe , koje je neograničeno. Tako isto je i sa svemirom , možda je on bio na ulazu , vidio ispred sebe beskonačnost i rekao da je svemir beskonačan”.

Jednom sam je čekao poslije škole, na plavom mostu. Gledao sam neke njene prijateljice koje su zagledale muškarce , oblačile uske farmerice , zapaljivale cigarete sa praga škole. A ona , ona uvijek pristojna, nasmijana , uvijek priča sa nekim, posmatra, planira. Baš tada mi je rekla : ” Gledam sada iz učionice Vlašić i znaš šta sam skontala ?” upitao sam je iznenađeno, šta si skontala pametnice? “Ti si moj Vlašić , ti si taj koji poslije umora daješ odmor, nježnost, udobnost. Baš kao Vlašić ljudima”. Ali izdao sam je , od kada nismo zajedno ne hodam ulicama u blizini gimnazije , ne gledam Vlašić , niti idem na Vlašić. Sama pomisao na Vlašić steže mi grudi, izaziva bol , sasvim zasluženo.

Autor: Semir Krnjić

Pročitajte i druge tekstove objavljene na našem portalu (click na link ispod): 

  1. Znate li koliko sam puta umrla u ovom životu?
  2. Treba li on tebi? Treba li ti da plešeš oko vatre?
  3. Idi do vraga – rekla sam
  4. Ne znam, ne želim i ne mogu više !
  5. Mogla sam ti biti dobra žena

Ž K

   

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *